Zvonimir je s nama!

“Nigdar ne imali gospodina svog jezika, nego vazda tujin jezikom podložni bili!”

Legenda kaže da su to bile zadnje riječi umirućeg kralja Zvonimira 20. travnja 1089. godine. Trebalo je to prokletstvo završiti 1989., prije gotovo 24 godine, ali očigledno, nešto je pošlo krivim putem.

Značaj “tuđeg jezika” nije samo u smislu sustava glasova, gramatike, naglasaka, riječi i fraza, postoji i značenje jezika kao sustavnog iznošenja misli, sudova, ideja i osjećaja.

Nakon stoljeća u kojima su s nama upravljali “tuđi jezici”, danas nama upravljaju gospodari istog govornog jezika ali koji se bitno razlikuju od većine svojim sustavom misli, sudova, ideja i osjećaja.

Konkretno želim skrenuti pažnju na još uvijek veliki broj političara koji su aktivnost počeli u jugoslavenskom sustavu komunizma, odnosno socijalizma. Mnogi su se prilagodili tom mentalnom sklopu tako da imamo još uvijek puno dodirnih točaka sa svim onim što smo tako zdušno mrzili u vremenu totalitarizma. Konkretno, govorim o aroganciji, o poimanju politike kao moći, a ne službe, o osjećaju nedodirljivosti, o nepotizmu, o isključivosti, o osjećaju superiornosti itd. itd. itd. Svemu tome možemo dodati i pljačku koja nije dosizala takve razmjere i bezobzirnost čak niti za vrijeme Tita i u kratkom periodu iza njegove smrti.

Sve u svemu, možemo rezimirati, osamostalili smo se da bi prešli iz jedne diktature, one jugoslavenske, u onu “europsku”, odnosnu u diktaturu krupnog kapitala i svjetskih centara financijske moći. Razlika je u tome što je jugoslavenska diktatura ipak barem donekle vodila računa da takozvani mali čovjek mora preživjeti. Diktatura kapitala nema nikakvog obzira. Kapital je svrha sam sebi i osnovni cilj je ostvarenje posjeda nad što većom količinom robe, novca i usluga. Čak su i robovlasnici imali jasne obveze: robu je morala biti zajamčena hrana i krov nad glavom. Moderni sustav takozvanih tržišta, zajedno sa paradigmom globalizacije, isključuje bilo kakve garancije, sve mora biti maksimalno ekonomično i maksimalno profitabilno za velike kompanije. “Mali čovjek” je samo žrtva, skromni pijun, koji će se iskoristiti na što učinkovitiji način, danas kao jeftino plaćena radna snaga a sutra i kao vojnik, tko zna kojeg rata za neku novu vrstu “slobode i demokracije”.

Sve to možemo vidjeti i na primjeru današnje hrvatske politike. Po mišljenja o monetarnoj, ekonomskoj i socijalnoj politici naši vrli “službenici” i sveznadari idu u EU i/ili u SAD. Tamo će se odlučiti kod koga, i po kojoj cijeni, ćemo se ponovo zadužiti, kolike će biti naše plaće i mirovine, odnosno hoće li ih uopće biti, hoćemo li morati produžiti radni vijek ili skratiti životni, koja će biti prava radnika i ljudi općenito, koliko će nas koštati, uz poreze koje već plaćamo, socijalna skrb, hoće li se naša djeca uopće moći školovati, jer ipak ima preše ljudi koji znaju čitati.

One manje važne odluke, recimo o iznosu koncesije za traženje hrane po kontejnerima za smeće, ostat će u nadležnosti lokalnih pametnjakovića i zgubidana.

Zašto je to tako? Kako je moguće da to može tako biti? Zar su ti ljudi – jer čisto u biološkom smislu oni ipak jesu ljudi – stvarno toliko jaki?

Pokušati ću ponuditi moguće odgovore, sa svim ograničenjima jednog osobnog iskustva i razmišljanja:

To je tako zato što je moguće. To je moguće zato što ne postoji dovoljno jak otpor. Jesu, zbilja su jaki, ali tu snagu crpe isključivo iz naše slabosti i razjedinjenosti. Njihova snaga je proporcionalna našoj slabosti ili, drugim riječima, naša snaga je obrnuto proporcionalna njihovoj. Dakle, rješenje postoji: udružimo se dok je to još moguće. Kroz zajedništvo, ideje i rad svakog dana ćemo biti jači, a vrlo brzo ćemo se iznenaditi kako ta naša snaga razara njihovu. Čak i najmanja svijeća pobjeđuje i najveći mrak.

Ne zaboravimo da buduće generacije neće osuditi samo one koji su zlo napravili nego i one koji su ga dopustili. Samo hrabro, nakon 924 godine i Zvonimir je s nama, nemojmo ga ponovo razočarati!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *