90 godina od rođenja Bruna Stane Grilla
Prošao je Božić a za koji dan ćemo pozdraviti i 2017. godinu. Za mene su dani sjećanja na Kristovo rođenje i vrijeme prijelaza iz jedne u drugu godinu često izazivali razmišljanja o smislu života. Završetak jedne i početak druge godine metafora je života, jedna nestaje druga počinje, i tako tko zna do kada. Nama znani smisao života je sigurno način na koji smo ga ispunili, koliko smo bili značajni i koliko će nas se sjećati.
Tesla je svojim izumima revolucionirao zadnje stoljeće, Držić je kroz svoja djela ostao suvremenik, Meštrović je ostavio veličanstvene kipove, Bukovac prekrasne slike. Neki su ljudi ostali u sjećanju na jednostavniji način, kroz duhovitost, pjesmu, hrabrost, dosljednost i još cijeli niz vrlina koji krase posebne ljude.
Ne mogu reći da se sjećam Bruna, njegova je slika zapravo neprirodno živa pred mojim očima. Imao je poseban izgled i način govora. Još kao dijete obožavao sam način kako je crtao, slikao i radio kipove. Bio je idol djetetu s Trgovišta koje je voljelo crtati i praviti male kipove od gline. Naučio me je kako se radi odljev u gipsu, donosio mi je neku vrstu gline iz Njemačke za moje skromne kipiće. Ukratko, sjetio bi me se prije nego što bi se uputio prema roditeljskoj kući u Mlinima, na Međinama. Ali ne pišem o tome zbog sebe. Želim, kao direktni svjedok, ukazati na njegovu pažnju prema jednom djetetu, i to govori puno o njemu.
Postoje ljudi koji intenzivno obilježe jedan prostor i vrijeme. Vrijednost takvog prostora i vremena mjeri se njihovom prisutnošću i mi to osjećamo kroz svakodnevni život. Moji vršnjaci sjetit će se Nona i njegovog dobroćudnog smijeha, Ivana Fortunatovića koji kao da još stoji naslonjen na ogradi prema rijeci kod Morske tarace, Ilije Handabake i njegove duhovitosti, Tina Glavića i njegove jednostavnosti i dobroćudnosti. Bezbroj događaja vezano je uz Morsku taracu, muo i kasnije gusarevo plivalište. Ljubav prema tim prostorima proizlazi upravo iz događaja koje smo iskusili ili, ponekad, samo čuli kroz priče starijih.
Bruno je jedan od tih ljudi koji su trajno obilježili naše mjesto svojom markantnom pojavom, ljubavlju prema Mlinima i Župi, slikama i kipovima. Možda je to samo subjektivni doživljaj, jer su moja ljeta bila bolja i bogatija s Brunom, Marijom, Kikom i Zvonkom, ali mislim da mnogi dijele slično mišljenje.
Ove sam godine, nakon 30 godina, opet vidio Brunovog sina Zvonka. Bilo je intenzivno, kao da se nikad nismo ni rastali. Kike živi na Međinama već par godina, Marija je u Moluntu. Bruna nema, ali njegov duh čini ljepšim i bogatijim Mline, Međine, Morsku taracu. Bili bi još ljepši kada bi bili toliko pametni da ih uljepšamo njegovim umjetničkim djelima. Na stotine crteža, slika i kipova strpljivo čekaju da se nađe izložbeni prostor. Ne dugujemo to Brunu nego budućim generacijama, da vide kako se voli i nesebično obogaćuje jedan životni prostor.