Direktna demokracija

Put prema sretnom pojedincu kroz ostvarivanje snažne zajednice

Gallup International proveo je 2005. godine opsežno istraživanje u 60 zemalja na 50.000 osoba i ustanovio da 63% ispitanika smatra da su njihovi političari nepošteni, 60% misli da imaju preveliku moć, 52% da se ne ponašaju etički, a 39% vjeruje kako nisu kompetentni.

Zastupnička demokracija, odnosno forma demokracije koja se primjenjuje u velikom dijelu svijeta, počinje pokazivati svoje limite. To se događa iz više razloga, a jedan je što se očigledno sve manje osjećamo zastupljenima, a sve više prevarenima i manipuliranima kroz medije kojima je vijest je roba, a samim time je i prodaju onom koji više plati za trenutnu ‘istinu’. Isto tako, u svrhu promoviranja komercijalnih proizvoda, već se desetljećima stvaraju pogrešni stilovi života. Sustav vrijednosti je narušen više nego ikada u povijesti čovječanstva. Neka nova zlatna telad postala su idolima novih generacija, zavladao je mit bogatstva, hedonizma i moći, a čak i oni rijetki koji ih uspiju ostvariti, frustrirani su i osjećaju da je sreća na drugom kraju duge.

Očigledno je da se nalazimo u jednom zanimljivom periodu evolucije ljudskog roda (ako je evolucija prava riječ) u kojem je obrazovanje doseglo visoke razmjere, kao i mogućnost pristupa informacijama. Zapadni model razvoja, odnosno kapitalizam, počinje pokazivati sve svoje slabe točke pa se, u krizi drugih resursa, pokušavaju komercijalizirati i osnovna ljudska prava. Uz to, došlo je do tolikog jačanja korporacija, posebno onih financijskih, na način da se ‘obični’ ljudi osjećaju nezaštićenim žrtvama neshvatljivih, devijantnih i bolesnih interesa. S druge strane postoji percepcija da je politička klasa potkupljiva i sve manje zainteresirana za ono što bi bilo u opisu njihovog posla – državne službe.

Upravo zbog toga sve je raširenije razmišljanje da problem nije u samim ljudima već i u sustavu koji dopušta postojanje i djelovanje grabežljivaca. Na primjer – ako je političar korumpiran, i ako je to raširen fenomen, očigledno se radi o ljudskoj osobini. Pokušavati promijeniti te osobine tako što ćemo djelovati samo na čovjeka, znači ulaziti u sferu ljudske evolucije za što ipak nemamo vremena. Jedini izbor je radikalna reforma sustava koji očigledno u ovom trenutku ne vodi računa o ljudskim slabostima – izloženosti utjecajima moći i bogatstva – i samim time omogućuje probleme o kojima govorimo.

Direktna ili neposredna demokracija je način na koji se može početi s rješavanjem dobrog dijela postojećih problema. Ali, da ne bude zabune, pisac ovih redaka nema iluzije da je to najbolje rješenje, nego samo ono najmanje loše.

Mnogim ljudima koji su samo površno informirani direktna demokracija ponekad djeluje kao idealiziranje i kao nešto nerealno i neostvarivo. Riječ je ili o nepoznavanju Hrvatskog Ustava, u kojem već prvi članak kaže: ‘… U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem’, ili o određenom fatalizmu i uvjerenju da je to samo mrtvo slovo na papiru.

Djelomično i je tako, ali narod to slovo može oživjeti u onoj mjeri koliko zaživi spoznaja da ima sudbinu u svojim rukama. Ta spoznaja će dovesti do potrebne akcije koja može i u kratkom razdoblju dovesti do veoma velikih i pozitivnih promjena.

Današnje političko-ekonomske dinamike na svjetskom planu su izuzetno složene i podložne inim utjecajima, te bi bilo veoma teško, ako ne i nemoguće, ostvariti promjene kroz djelo nekog ‘nadahnutoga vođe’. Upravo zbog toga neophodno je prenijeti sustav odlučivanja na narod koji veoma teško može osjetiti pritiske svjetskih centara moći. Sigurno je da se ne može niti potkupiti niti preplašiti jedna veoma velika grupa ljudi, ukoliko naravno isključimo neke ekstremne situacije poput ratova. Samim time velike interesne skupine gube oslonac u ostvarivanju ciljeva koji su suprotni interesu samog naroda.

Direktna demokracija ima i jednu drugu zanimljivu vrijednost. Poznato je da je ljudski egoizam izraženiji što je čovjek više izoliran. Nedostatak sigurnosti vodi prema što većem pokušaju zaštite osobnih interesa, a smanjuje se percepcija vrijednosti zajednice. S druge strane – što je veća snaga zajednice, izražena kroz neposrednu demokraciju, to se više povećava želja za plemenitim i altruističkim djelovanjem.

Spoznaja da je naša snaga proporcionalna snazi zajednice kojoj pripadamo ključan je trenutak u promjeni postojeće političke paradigme.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *