Hoće li će biti kobna 2012. ili 2013. godina?
Odlažem pisanje ove kolumne već tjednima i tako uđosmo u tu kobnu 2012. godinu. Pošto mi, po najcrnjim prognozama, i ne ostaje baš puno vremena za pisanje eto dadoh se na posao. Ali i danas se pitam, kao i u prethodnim tjednima, o čemu uopće pisati? Sve je tako bezobrazno očigledno, sve su informacije pristupačne, ali opet, za svaku od njih postoji i potpuno oprečna. Pa tako, usprkos više nego očiglednim problemima EU i euro zone, naši vrli “vlastodršci”, kao i oni bivši, besramno vrše propagandu, umjesto da nam objasne što je potpisano u pristupnom ugovoru, što će za nas značiti Lisabonski ugovor i slični detalji.
Gospodin predsjednik kaže da “Unija nudi velike mogućnosti”, šteta što nam ne kaže koje. Uz to “smatra da su prednosti koje Hrvatska stječe ulaskom u Uniju iznimne i velike” ali, naravno, opet ne kaže koje su to prednosti. Šteta što odmah zatim utvrđuje da “Unija nije ni pakao ni raj”, dakle valjda je neutralna, ako logika igra još neku ulogu. Ali ako je neutralna odakle mu iznimne i velike prednosti??? Ma muka mi je i pisati o ovoj temi, ionako će odlučiti emocije i ništa drugo. Za Europu se glasuje ne zato što zagovarači misle da je dobra, nego zato što se ne žele vidjeti na Balkanu. Kao da Balkan nije u Europi i kao da Balkan određuje nas e ne mi njega.
S druge strane gospođa Pusić kaže da će se, ako referendum ne uspije, odnosno ako odbijemo članstvo, glasovati ponovo već nakon 6 mjeseci. Valjda tako sve dok ne zaokružimo točan odgovor. Ne bi to bilo tako loše kada bi ponovo glasovali nakon 6 mjeseci i u slučaju da pobijedi DA. Ali naravno nećemo, radi se samo o tome da su gospođa Pusić & Co. odlučili da moramo ući, odnosno “oni” moraju ući na europske plaće u Bruxellesu, a mi ćemo glasovati dok se ne umorimo ili demokratski shvatimo da su ipak “oni” u pravu. Meni je već i ova prozirna igra više nego dovoljna za pravilan izbor. NE, NE i NE, sada i na sljedećih 100 referenduma. Ali budimo pošteni, kad pogledam Rompuya i ekipu jasno je, i naši samo tamo pripadaju, ipak smo mi prepametna zemlja za tako glupu političku klasu (čuj, klasa…).
Na koncu što će nama ta Europa u vlasništvu privatnih banaka? Upravo smo saznali da su amerikanci zahvaljujući nama odletjeli na Mjesec. Tito im prodao projekte jer valjda, po republičkom ključu, nije bilo mjesta za 8 astronauta u svemirskom brodu. Sad još čekamo vijest da je Gagarin u stvari bio neki Jure iz Zagvozda pa ćemo počekati da Europa zatraži ulazak u Svemirsku Republiku Hrvatsku.
Da vam bude malo lakše i ovdje u Italiji je sjajno, mi smo već dugo u Europi a euro imamo od početka. Malo nam je pala kupovna moć, ništa strašno, negdje oko 40% a i ova kriza nas je razjebala do kraja (možda nije pristojno reći do kraja?). I vrapci na krovovima cvrkuću da je razlog krize takozvani neoliberalizam pa je naš predsjednik Napolitano donio pravu odluku i postavio novog premijera i tehničku vladu. Šteta što je Mario Monti zastupnik upravo tog neoliberalizma: od 2010. godine predsjednik je Trilateralne Komisije (interesna grupacija neoliberalne orijentacije osnovana 1973. od Davida Rockefellera), od 2005 do 2011 je “international advisor” Goldman Sachsa i član grupe Bilderberg. Ukratko: postavio Napolitano lisicu da nam čuva kokošinjac. I to je Europa, zar ne?
A kad smo već u Italiji idemo malo proširiti vidike pa ćemo ustanoviti da u svijetu, kod dijela populacije koja sebi može dopustiti taj luksuz, vlada panika zbog skorog kraja svijeta. NASA je morala postaviti poseban kutak na Internetu u kojem tješi očajne budale koje se hoće ubiti, arhitekti su se bacili na podzemne bunkere, cvjeta i prodaja “lunch paketa” sa kojim će se premostiti kataklizma. Pitanje je li je stvarno došao trenutak da nas se istrijebi do kraja ili ćemo morati čekati još jedan ciklus od 13 Baktuna, otprilike 5.128 godina. Ako stvarno i postoji takav projekt istrjebljenja mislim da su autori odustali kada su shvatili kako mi to dobro i sami radimo. Što je to u kozmičkim proporcijama znači ako ćemo se istrijebiti 2012., 2050. ili 2080? Je li uopće bitno hoće li to biti zbog kraja nekog ciklusa ili jednostavno jer ćemo se otrovati i/ili ugušiti u vlastitom smeću, pobiti nuklearnim, kemijskim, bakteriološkim bombama ili, u krajnjem slučaju, jednostavno poklati.
Amerikanci čačkaju Ahmedinedžada jer navodno hoće atomsku bombu, a i eksperimentira sa nekim dalekometnim raketama. Problem je valjda što to radi na vlastitom teritoriju pa su amerikanci u čudu. Izrael je već spreman sa svojih tristotinjak atomskih bombi, koje Iran ne smije imati, a Kina kaže da neće birati sredstva ako Iran bude napadnut. U nečemu smo ipak slični kompjuterima, imamo ugrađen vijek trajanja, ili kako to informatičari kažu M.T.B.F. (mean time between failures). Nekako mi je realističniji kraj svijeta po Obami nego po Mayama.
Uh, što sam ga zacrnio, nisam zaludu odlagao pisanje ove kolumne. Ali nije baš sve tako crno:
Crkva je euroskeptična;
Taxi je jeftiniji;
Tatjana Jurić i Ivan Herceg u Sarajevu prestali skrivati vezu;
Muškarci bi dali godinu dana života za idealno tijelo;
HDZ nema novca za unutarstranačke izbore;
Milinović konačno javno potvrdio: Kandidirat ću se!;
Redknapp rekao jako dobru vijest za Kranjčara;
Bez gaćica u crkvu;
Najjača žena svijeta obukla haljinu i sve oduševila!;
Mnogi poznati pohrili na premijeru prvog hrvatskog erotskog filma;
Djevojka Cristiana Ronalda u novom seksi donjem rublju malo toga je uspjela sakriti;
Hajduk je riješio problem ‘fantazista’ – iz Spartak na posudbu dolazi Filip Ozobić;
‘Bezbednost’ je u prvom planu: ‘Ne treba nam kavez, Hrvati će u Vršcu biti posve sigurni‘;
Tako kažu naši mediji (greške su original copy&paste) pa mi je nekako lakše, a valjda i vama. Uz to i sljedbenici New Age-a su uvjereni da dolazi samo do promjene frekvencije tako da će sve biti super upravo od 22. prosinca ove godine pa dalje. Da budem iskren nisam baš pametan (oprosti mama), sve mi se čini da opet pobjeđuje pravilo suprotnosti. Upravo kada misliš da je sve najgore dobre vijesti su nikad ljepše. Valjda je točno, kako je netko pametno primijetio, da su sjene najcrnje kada je svjetlo najjače.
U ovim teškim vremenima, kada je teško procijeniti što je istina a što laž, u kojima nas očekuje puno toga lošeg a vjerojatno isto tako puno dobrog (nisam nešto danas bio raspoložen za tu dobru stranu) pozdravljam vas sa prelijepom Buddhinom izrekom:
“Ne vjeruj zato što je to mudrac rekao,
Ne vjeruj zato što je to uobičajeno mišljenje,
Ne vjeruj zato što je to zapisano,
Ne vjeruj zato što je to prorečeno,
Ne vjeruj zato što netko drugi to vjeruje,
Ali vjeruj sam onom što si sam prosudio da je istina.”