Otišao je gospar Bruno
Svi znamo da je ritam prirode takav oduvijek, u proljeće se rađa, kroz ljeto živi, u jesen umire a kroz zimu se odmara, možda tuguje, pa se priprema za novo rađanje. Upravo taj ciklus omogućuje naše postojanje, iz njega crpimo sve ono što je bitno za naše postojanje, ali ipak, kad se radi o nama ljudima, uvijek smo iznova tužni kad odu nama drage osobe. Nekako nam je teško shvatiti da, vjerojatno, i u našem životnom ritmu ima nekoga smisla, da i umiranje voljene osobe, kao i njeno rađanje, ima neki dublji razlog.
Tužna vijest o odlasku dragoga gospara Bruna zatekla me u Italiji i, naravno, veoma rastužila. Nikome u Župi dubrovačkoj ne treba objašnjavati tko je bio Bruno Stane Grill ali želim se spomenuti toga velikog umjetnika i divnoga čovjeka kroz jednu osobnu priču.
Od ranoga djetinjstva znao sam da je tu, u našem bliskom susjedstvu, rođen umjetnik koji živi i radi negdje u Njemačkoj. Još sam bio dijete kad sam prvi put sreo toga markantnog čovjeka, uspravnoga hoda, ponosnog i prodornog pogleda. Ne sjećam se kako se to dogodilo ali istina je da je i on čuo za jedno dijete koje ima malo talenta u crtanju i izradi malih i jednostavnih glinenih kipova. Gos
par Bruno bio je već priznati umjetnik u dalekoj Njemačkoj, a mali Nikola samo polaznik umjetničke sekcije osnovne škole Župa dubrovačka u klasi Stijepa Anđelića. Ali ipak, moj mali talent i nešto upornosti Brunu je bilo dovoljno da mi pruži podršku i da me shvati ozbiljno. Rado je pogledao moje skromne radove, tad sam imao oko 11-12 godina, i od toga dana bio sam čest gost u njegovoj kući na Međinama, gdje sam se kasnije sprijateljio sa sinom Zvonimirom i kćeri Kikom, i s divljenjem promatrao remek djela svoga idola. Dobro se sjećam kad mi je donio neku crvenkastu smjesu iz Njemačke od koje sam odmah napravio jednu malu bistu. Činilo mi se nekako posebno raditi s materijalom koji dolazi iz dalekoga, meni tad potpuno nepoznatoga svijeta. Do tad sam koristio samo glinu s polja iza kuće dragoga prijatelja, nažalost već pokojnog, Marina Turčinovića. Bila je to izvanredna glina, moglo 
se s njom lako raditi i nije pucala niti nakon više godina.
Jedne godine smo se dogovorili, gospar Bruno i ja, da ću napraviti kipić a on će me naučiti kako se radi odljev u gipsu. Tih godina su bile popularne Zvjezdane staze, a moj miljenik je bio Mr. Spock, te je izbor pao na njega. I tako, jedno jutro prije puno godina, kip je bio spreman, na stolu su bili svi alati i svi potrebni materijali, a ja sam nestrpljivo čekao moga dragog mentora. Dundo Bruno, kako sam ga tad zvao, nije kasnio i s puno strpljenja i dobre volje vodio me je kroz proces pravljenja kalupa i zatim odlijevanja u gips. To je bilo negdje početkom sedamdesetih godina, nije bilo interneta, mobilnih telefona, a i televizori su bili rijetkost, tako da je taj doživljaj bio neka vrsta magije za malog umjetnika iz provincije. Odljev je uspio i, kao što vidite na slici, i 
danas ga ljubomorno čuvam.
Kasnije je moj interes za umjetnost prešao na fotografiju ali i tad je gospar Bruno uvijek bio na raspolaganju sa savjetom i procjenom mojih prvih radova. Fotografija me je odvela prema video stvaralaštvu kojim se bavim i danas.
Možda je sad teže shvatiti zašto je uloga gospara Bruna bila toliko bitna. Danas su sve informacije dostupne preko interneta, može se stupiti u kontakt s bilo kime, lakše se putuje i lakše se sreću ljudi. Prije četrdeset godina to nije bilo tako, za nas djecu bio je vrhunski doživljaj i kad bi otišli na festu svetoga Vlaha u Grad.
Ali, bez obzira na sve to, u meni ostaje divljenje prema skromnosti i dobroj volji velikog umjetnika prema djetetu iz njegova rodnog mjesta. On mi je pokazao da se može kad se hoće i kad se zna. Bruno Grill tad i Feđa Šehović kasnije bile su osobe izuzetno bitne za moj profesionalni put i zbog toga sam im beskrajno zahvalan.