Ponos i diskriminacija

Nije me bilo duže vrijeme jer mi se nekako i gadi pisati. Teško je izabrati neku intrigantnu temu a da ti se život ne smuči. Ali danas je Božić, dan na koji je rođen čovjek koji je umro na križu da bi mi postali bolji, pa ću se i ja malo potruditi :). Spasio si nas, reći će oni ciničniji.

Koju temu izabrati a da se ne pokvari božićni ručak, u kojem ćemo mi sretniji još jednom uživati, tko zna dokad?

Nikako da mi se smire utisci glede referenduma oko definicije braka pa bi par riječi o tome. Tema je zaista fascinantna iz više razloga. Najveći zagovornici različite definicije ljubavnih veza su upravo oni koji inače zagovaraju ljubljenje bližnjeg svog i ljubav općenito. S druge strane su nasljednici komunističkog režima, koji je progonio istospolna “druženja”, čak i sudskim procesima od kojih su možda najpoznatiji oni u Rijeci i Dubrovniku. Tek 1977. godine homoseksualni odnosi su dekriminalizirani ali se u zakonu i dalje ta praksa naziva “protuprirodnim bludom”.

Dakle sve se okrenulo naopako. Sjećam se liberalne katoličke Crkve u Hrvatskoj osamdesetih godina, koju sam redovito polazio oduševljen slobodom i tolerancijom. Sjećam se zatupljenih komunista – koji će se uskoro potpuno rehabilitirati, ne zbog vlastite vrijednosti nego zbog postkomunističkih promašaja – od kojih sam na kraju pobjegao u Italiju. Danas su tadašnji veliki komunisti u prvim redovima hrvatskih crkava a nekada divna Crkva često poprima zatupljenost dostojnu komunističkog aparatčika.

Današnjim “domoljubima”, često velikim katolicima, nije prihvatljivo da istospolna zajednica nosi ime braka. Dakle valjda bi se zajednica dva muškarca zvala “mrak”, dvije žene “mrakuša”, dva transeksualca “trak”, transeksualca i žene “trakuša”, transeksualca i muškarca “trakun”? Zamislite sad scenu gdje čovjek dolazi u neki državni ured gdje treba priložiti više dokumenata između kojih i onaj o (x)račnom stanju. Već vidim izraz na licu dežurnog službenika i posprdni komentar: “Ahaaa, dakle živimo u mraaakuuuuu. Neka, neka, sve je to za ljude.”

Dakle, jedno od mogućih pitanja je zašto bi svatko morao znati u kakvoj zajednici živi čovjek? Ali ima sličnih pitanja na stotine a ja ću pokušati izabrati ona koja me najviše opsjedaju (s pretpostavkom da je ljubav razlog jedne zajednice):

• Kako vjernik, sljedbenik Isusa Krista, može klasificirati vrste ljubavi i prema tome ljubavnu zajednicu?
• Je li onaj bližnji, kojeg prema Kristu trebamo ljubiti, seksualno definiran ili je jednostavno “bližnji”?
• Ako zaista vjerujemo da je Bog stvorio čovjeka tada valjda postoji razlog i za postojanje homoseksualaca, ili je njih stvorio neki drugi Bog?
• Ako se zajednica dvoje ljudskih (božjih) bića temelji na ljubavi zašto mora imati drugačiji naziv?
• Postoji li i klasifikacija ljubavi na heteroseksualnu, homoseksualnu i neke druge?
• Ako kažem da volim mamu trebam li ljubav prema ocu nazvati drugačije?
• Ako je istospolna ljubav protuprirodna tko, i na osnovu čega, određuje što je prirodno a što ne?
• Je li prirodna zajednica muškarca i žene kojoj je cilj materijalni interes (nasljedstva, obiteljski interesi i slično)?
• Ako je zajednica dvoje homoseksualaca protuprirodna jer ne mogu imati djecu, trebamo li tada nazvati protuprirodnom i zajednicu neplodnog muškarca i žene?
• Je li ljepši nesretan brak muškarca i žene ili sretna zajednica dvije osobe istog spola?
• Što nas treba fascinirati u odnosu dva ljudska bića, njihova ljubav ili njihov različiti spol?
• Ako je mogućnost braka osoba istog spola zavjera takozvanog Novog Svjetskog Poretka kako to da su bili toliko neefikasni da je u Hrvatskoj prošao referendum?
• Zašto su, naprotiv, veoma efikasni oko svih drugih zaista bitnih pitanja?
• Da se slučajno zavjera ne temelji upravo na skretanju pažnje na nebitna pitanja dok ona od životnog značaja prolaze neprimjetno zahvaljujući nesnosnoj buci oko homoseksualaca i ćirilice?

Bilo bi još puno pitanja ali ostaviti ću neka i vama.

Nekoliko podataka:

U Italiji 31,9% žena je bila žrtva obiteljskog nasilja a 14,3% od strane bračnog partnera, u 62,4% slučajeva u prisustvu djece. Naravno, radi se o heteroseksualnim bračnim zajednicama. Možemo li takvu zajednicu, van svake sumnje, smatrati prirodnom?

Zanimljivo je koliko istospolne zajednice iritiraju. Na primjer takozvane Gay Pride parade, ili parade homoseksualnog ponosa, u nekim gradovima su izazvale incidente većih razmjera. Biti ću potpuno iskren kada kažem da me zaista zadivljuje taj homoseksualni ponos dok nemam baš visoko mišljenje o onim “prirodno” i licemjerno agresivnim ljudima. Zaista cijenim onog čovjeka koji ima snage javno iznijeti svoju seksualnu orijentaciju, pogotovo kada je ona toliko demonizirana.

Jesmo li sigurni da bi homoseksualci imali potrebu urlati svoje seksualno određenje kada bi ono bilo potpuno prihvaćeno?

Što trebam misliti o onima koji će licemjerno manifestirati vlastitu “normalnost” i privrženost Bogu, dok će krišom posjetiti prostitutku, često ženskog a ponekad i muškog roda? Jer prostitucija postoji, zar ne?

Kako se zove zajednica muškarca i žene u kojoj muškarac posjećuje prostitutke (ženskog ili muškog spola)?

A sada par riječi o sigurno najtežem pitanju od svih. Usvajanje djece od strane homoseksualnih parova.

Opet ne želim ponuditi neko konačno rješenje nego samo postaviti neka pitanja:

• Jesu li djeca zaista sretna u “normalnim” obiteljima?
• Jesu li visoki postoci raznih vrsta nasilja nad djecom u obiteljima “normalni” i “prirodni” pošto se radi o zajednicama muškarca i žene?
• Jesu li djeca sretnija u raznim prihvatilištima za siročad nego što bi bila u jednospolnim zajednicama?
• Jesmo li sigurni da bi bilo više nasilja nad usvojenom djecom u istospolnim zajednicama?

Više puta sam čuo da bi seksualna određenost homoseksualne zajednice mogla negativno djelovati na usvojenu djecu. Ja zaista ne znam što se događalo u bračnoj sobi mojih roditelja, što god se događalo, to sigurno nije djelovalo na moju seksualnu orijentaciju. Neki idu tako daleko da izražavaju strah da bi homoseksualci čak mogli uključiti usvojenu djecu u svoje seksualne aktivnosti. Ako je nešto protuprirodno i bolesno onda je to sigurno takav strah. Pretpostavljam da takve vrste straha proizlaze iz uvjerenja da je homoseksualnost bolesti i samim tim spremna na sve moguće vrste poremećaja. Iskreno, užasavaju me ljudi koji tako razmišljaju.

Ne želim dati neko kvalitetno rješenje za problem o kojem pišem ali spomenuti ću nekoliko nepobitnih činjenica. Homoseksualnost postoji otkada postoji čovjek, čak se bilježi i u životinjskom svijetu. Postojanje homoseksualnosti do sada nije dovelo u pitanje održivost ljudske vrste, dapače, broj stanovnika planete raste. Ne postoji niti jedna studija koja nam sugerira da ćemo homoseksualnost uspješno riješiti tako što ćemo homoseksualce progoniti, diskriminirati, omalovažavati, ponižavati, odbijati itd. Naprotiv, poznato je da otpor prema bilo čemu stvara istrajavanje.

I, na kraju, pitanje svih pitanja:

“Ako je netko homoseksualac i traži Boga te ima dobru volju, tko sam ja da mu sudim?” (Papa Franjo)

Već više godina zastupam vrijednost referenduma i pozitivne efekte koje ima na društvo i zaista sam sretan što nam se napokon dogodio jedan uspješan referendum. Ne slažem se s ishodom ali pravo većine je i donijeti lošu odluku.

• ← Direktna demokracija
• 90 godina od rođenja Bruna Stane Grilla →