Vanzemaljci – dobri ili loši dečki?
Sjećam se već od prvih dana, kada sam počeo čitati o mogućnosti postojanja vanzemaljskog života, bilo je lako uočiti da se pobornici dijele na one koji misle da se radi o opasnosti za ljudski rod i na one koji, naprotiv, misle da je to prekrasno i da je, dapače, riječ o mogućnosti rješenja svih naših problema.
Prvi su zabrinuti prije svega zbog brojnih otmica koje, navodno, služe vanzemaljcima u proučavanju naše vrste i otimanju nekih vitalnih resursa.
Firenca 2003 – Nikola Duper i John Mack – sreli smo se i iduće godine u Engleskoj, par dana prije tragične pogibije
Zahvaljujući mojim predavanjima u Italiji, ali i u Švicarskoj i Engleskoj, imao sam priliku upoznati više uglednih istraživača iz ovog područja. Tragično preminuli John Mack bio je psihijatar, a i uspješan pisac sa Pulitzerovom nagradom, koji je promijenio svoj skepticizam kada je sreo osobu koja je imala iskustvo otmice. U početku je mislio da se radi o nekom psihološkom poremećaju ali, nakon dužeg proučavanja, morao je priznati da je istina ipak složenija. Počeo je studirati i druge slične slučajeve da bi, na kraju, postao svjetski autoritet u ovom rubnom području.
Derrel Sims, takozvani “Alien Hunter” (lovac na vanzemaljce) i sam je imao iskustvo otmice ali kada su počeli otimati njegovog sina, kako sam kaže, naljutio se i počeo “lov” na vanzemaljce u smislu pomoći ljudima koji imaju takva iskustva.
I u Italiji imamo jednog izuzetnog stručnjaka za vanzemaljske otmice. Corrado Malanga je profesor kemije na sveučilištu u Pisi i, usprkos tako osjetljivom zanimanju, uspješno radi s ljudima koji tvrde da su imali iskustvo otmice. Razvio je protokol otkrivanja mogućih nesvjesnih iskustava kao i metode pomoći takvim osobama. Njegove terapije ponekad sliče na prave egzorcizme i zaista su, po riječima svjedoka, veoma impresivne i efikasne.
U stvari spomenuo sam ova tri istraživača samo da kažem da nitko od njih troje, unatoč “prirodi posla”, ne misli da su svi vanzemaljci zločesti. Imaju, naprotiv, i mnoge informacije o postojanju prekrasnih i nedvosmisleno pozitivnih bića. Na žalost, pristaše ovih istraživača, i mnogih drugih koji se bave sličnim temama, smatraju da ipak postoje samo zla vanzemaljskih bića koja su velika opasnost za Zemlju i ljudski rod.
Treba reći da, vjerojatno, takav stav moramo zahvaliti ljudskom urođenom strahu od nepoznatog. Čovjek oduvijek ima potrebu da sve, što može primiti svojim ograničenim čulima, stavi na svoje mjesto. Dakle svaka pojava mora biti shvaćena i smještena na svoju policu, u protivnom izaziva nemir i nespokojstvo. To je, gotovo sigurno, razlog zašto neki ljudi ipak ne vjeruju ili, ako vjeruju, skloniji su objašnjenjima koja su bliža njihovom svjetonazoru.
Lugano (Švicarska) 2006 – S lijeva na desno: Nick Pope, Derrel Sims, ne sjećam se imena gospođe u bijelom, Nikola Duper, Roberto Pinotti, Candida Mammoliti
Ali, niti sa druge strane “fronte” situacija nije ništa bolja. Duboka uvjerenost u dobrotu svih vanzemaljaca, u mnogo slučajeva, više govori o potrebi takvih ljudi za nečim što za njih predstavlja neku prihvatljivu opciju, s obzirom da su oni obično veoma nezadovoljni sa svijetom u kojem žive.
Ipak, ako se pozabavimo poviješću ljudske misli, možemo vidjeti da su mnogi mudri ljudi uočili da sve počiva na principu dvojnosti. Ništa ne postoji bez suprotnog polariteta. Upravo iz tog razloga vjerujem da se i oblici života u Svemiru dijele na dobre i zle, na lijepe i ružne, na pametne i glupe (molim vas da me poštedite neumjesnih upadica) :). Mislim da je rješenje mnogih naših problema upravo u traženju sklada između bezbrojnih polariteta koji sačinjavaju našu svakodnevnicu a vanzemaljci nisu iznimka.